Late night stupid decisions

#lnsd

20.01.2017.

throwback, flashback, klinac-palac.. (jeste, trashy je AF)










19.01.2017.

šuplja i to

ima li išta da mi je bolnije od captain obvious-a, a kralj svih njih je moj otac, i ljudi koji vole da presipaju iz šupljeg u prazno.

da prodaju maglu, you know what I mean..

svaki takav razgovor, na samom početku, za mene postaje bolan koliko u psihičkom toliko i u fizičkom smislu. muka mi je. glava počinje da me boli. temperatura poraste, i ubrzo nakon toga ili puknem ili, što bude u većini slučajeva, napustim mjesto zločina.

jeste, zločin je pričati gluposti, naglabati o onome što svi mi znamo, bacati šuplju itd.

upravo zbog toga znam nekada po tri dana nikako ne izaći iz kuće, nikoga ne nazvati, ni sa kim se ne čuti, nikoga ne vidjeti..

često sam znao i da na dosta duže periode nikoga ne vidim, i da mene niko ne vidi, osim gospođe koja je radila u obližnjem konzumu i još jedne gospođe u obližnjoj pekari. dok sam studirao, često sam znao imati tu sreću da ostanem sam i boy ou boy kako je to znalo da godi.. čekati sabah sa šejtanom.

posjete porodici, sreća u nesreći je da sam jako rijetko u tim vodama, su mi neka od najbolnijih iskustava. kada tetke i strine počnu da časte svojim mudrostima, i pogotovo kada svi oni (stariji, mudriji) počnu da bacaju i kotrljaju fraze koje meni prave rupe u mozgu.

ne želim da navodim primjere, a nije ni da mi naumpadaju, ali ko me konta konta me i obratno.

šutnja jeste zlato, i strpljenje je zaista blagodat.


18.01.2017.

you need to see

prvo ovo:
Houston, We Have a Problem (2016)
pa odmah zatim ovo:
The Weight of Chains (2010)

17.01.2017.

tea break

bez svakoga se može, ali sa svakim se ne može.
sa rijetkima se može, sa mnogima nikako.
šta je to što nas veže?
šta je to što nas spaja, osim slučaja koji je sve samo ne slučajan.
slučajnosti ne postoje i sve se dešava sa razlogom.
spajaju nas potrebe i okolnosti, vjerovatno ništa više.
jako je malo ljudi, vjerovatno nimalo, bez kojih na kraju dana možda ne bismo mogli.
ipak je insan često najveći hajvan, i najspretniji, najprilagodljiviji.
dobro je rekao elvis, ne kralj - ovaj naš, ko te kara nek ti piše pjesme.


16.01.2017.

uhljebi.

još jedna od vrsta ljudi kojima vrvi planeta.
lijepa naša može da se pohvali činjenicom, aksiomom, da mi po procentu imamo najviše uhljeba na ovoj vražijoj planeti.
i tako, dok se nadam da će odnekud nekako-eto-tek-tako pasti nuklearka meni na glavu i pobiti evropu cijelu, razmišljam i o toj vrsti ljudi koji misle da smo svi mi ostali bogom dani da njihovoj guzici ugađamo.
znam da ovo zvuči kao previše anksioznosti i hejtanja, ali tako otprilike i jest, tj jesam. svašta me nervira. svako me nervira. skoro svako.
nervozan jesam, skoro uvijek. za šalu ne znam. smrde mi noge. naporan sam. nisam lijep, a ni šarmantan. često nezanimljiv. baš poput bloga moga.
ono što hoću da kažem jeste da se nadam da će neko nekad izmisliti neku vrstu detektora, poput plave boje u bazenu kada neko piški, kojim će ti ljudi biti označeni. da svako zna koga treba da se pazi. i ne, nema tu pomoći.
jednom uhljeb uvijek uhjeb.

muzička numera koja apsolutno nema veze sa tekstom iznad, kako i treba ;)

15.01.2017.

kakvi smo dobro je..

osoba koja ima 20ak godina i ide na fakultet, ali ne zna da očisti wc šolju kada završi sa poslom - nije osoba.
idiot. najobičniji.
najgore od svega mi je što taj i slični idioti često nešto zapravo postignu u životu.
jesam, malo sam ljubomoran na neke ljude iz svoga života.
ne, nisu oni krivi što sam upisao smiješan fakultet sa još smiješnijim smjerom i što sam završio, a oni sada rade master na finim fakultetima, sa jako finim smjerovima.
uglavnom, ono što sam pokušao da kažem jeste, a to se ne odnosi na dotičnog iz prve rečenice nego na cijelu jednu vrstu ljudi, jeste to da među nama postoji, živi, hoda vrsta ljudi koje možemo nazvati uspješni šabani.
oni su naši doktori, pravnici, službenici i tako dalje i tako dalje. svuda su među nama.
to je ona vrsta ljudi koji nemaju pojma o životu, a još manje imaju pojma o tome šta valja i tu u prvom redu mislim na muziku, filmove, knjige i odjeću. ukus generalno.
porijeklo i mjesto rođenja apsolutno nemaju veze sa ovim. that goes without saying, even though I just said it.. o.O
iz prve ruke znam da je cijela jedna hrpa ljudi trenutno na medicini, koja barem koliko znam, iako malo znam, stoji za najteži faks u našoj zemlji.
naravno da su tu neki od najvećih mladih umova, ali isto tako pored babinih sinova i maminih princeza medicina, a vjerovatno i etf (a da ne pričam o ganićevom i ostalim privatnim univerzitetima) vrvi pozerima, bijednicima i šabanima svoje vrste.
ovo ne pišem jer mi je krivo što mi je tek sad došlo iz guzice u glavu i što mi je krivo jer nisam išao na neka međunarodna takmičenja kad sam mogao, što bi vjerovatno bila odskočna daska za studiranje negdje drugo.
pišem ovo jer mi je žao jedne druge vrste ljudi.
vidite, pored šabana postoje pametni, ali pametnih imamo dvije vrste. prva vrsta je ostvareni, druga je očito neostvareni.
eh tih neostvarenih je meni žao. to je jedna cijela armija ljudi, mladih i onih koji više nisu mladi. ljudi koji znaju znanje, ali su zbog jednog ili dva pogrešna koraka završili bez fakultetske usrane diplome, ili nikako nisu ni upisali faks at the first place. to su ljudi sa odličnim idejama i inteligencijom. ljudi sa odličnim i prefinjenim ukusom u svemu. ljudi koji bi mogli da mogu.
eh, tih ljudi mi je žao.

14.01.2017.

kao kakao

svi smo neshvaćeni.
i svi smo posebni.
i svi smo drugačiji.
ali svi smo isti.
i svi smo svijet za sebe.
i niko nikoga ne razumije.
a svi bismo mogli biti sretni.
i svaki pas ima svoj dan.
i za sreću je potrebno tako malo.
i svi smo tako domišljati.
i svima nam malo fali.
i svi mi to imamo u sebi.
i svi mi to možemo, samo kada bi htjeli.
i svi smo naši, a svi smo njihovi.
i svijet je strašno mjesto, ali ni najmanje!
i sve smo mogli mi.
i vrijeme se ne može kupiti, osim parama.
i sreća se ne može kupiti, ali je bolje plakati u mustangu nego u dvojci.
i sve će ovo jednom proći.
i bolje vrijeme će doći, jer gore ne može, ili može!?


12.01.2017.

rahat muke

pamet ne da mira.
ne kažem da sam plaho pametan. ne kažem da sam genije. ne kažem ni da sam plaho glup, just for the record.
ali kažem da sam dovoljno glupo pametan da sve živo preispitujem.
kažem da sam dovoljno pametan, da se pitam koliko mu/joj značim poslije svakog susreta.
da se uvijek, ali uvijek, pitam šta je mislio/la onim pogledom, osmijehom, pokretom..
ne, ovo nije patetična ljubavna ispovijest. ne radi se o mawoj pwawoj. radi se o prijateljstvu.
ili bar o onome što mislim da bi trebalo da to bude.
može li se reći da to jeste ako se uvijek pitam ove i ovakve stvari? svaki vražiji put. raznesen. raskomadan u trinaest hiljada komada. i nikad se ne sastavim u potpunosti osim kad ga/nju ne vidim par sedmica. kad mi nije ni blizu. kada uspijem da prestanem da mislim na nj.

03.01.2017.

zašto sam prestao pratiti fudbal

ima tome možda pola godine. sjedimo na kafi jaran i ja. tada je došao ovaj jedan skroz lijevi lik koji je imao taj običaj da sam sebe pozove da sjedne sa nama. ali to radi samo kada smo on i ja skupa. da sam recimo sa nekim drugim ljudima tu, na tom istom mjestu on bi se samo pozdravio.
uvijek mi je bilo zanimljivo to kako se ljudi sami pozivaju na kafu kad smo nas dvojica skupa.
yap, taj gore lik nije jedini, ima njih više sa tim sindromom. evo sad mogu da se sjetim još barem dvojice.
uglavnom, sjedimo nas trojica i pričamo o svemu i ničemu i tad mi naumpade plata od nekog fudbalera. i tad sam htio da odradim jedan "reality check", jer nekad mi se neke stvari učine ili ih umislim pa znam da živim i po par godina u totalno pogrešnom ubjeđenju.
i pitam ja njih: je li fakat taj i taj ima toliku platu?
-ima.
je li taj i taj ima toliku?
-ima.
neću više nikad pogledati utakmicu.
oni gledaju u mene i smiju se. kako mogu imati šabani koji samo znaju da trče za loptom veće plate od doktora i onda sam počeo dozu svoga pametovanja i razočarenja u svijet u kome živimo..
od tada nisam pogledao nijednu utakmicu, osim reprezentacija kad igra, iako sam bio ljuti fan jednog engleskog kluba.
jučer dok sam gledao vijesti (nešto što radim samo kad odem kod svojih, jerbo je TV sveta životinja) slušam kako "Oscar" ima sedmičnu platu od 470.000 eura
NO, U DIDNT FUCKING MISREAD THIS!
da mi se da, sad bih slovima, but you get the point. SEDMIČNU!
da mi se da, i da ima realne koristi, sad bih te pare pretvorio u lunch pakete, poticaje, razvojne fondove, investicije u Ruandi i Bijafri. but you get the point.
nema ni najmanje štete ni FIFA ni UEFA što je izgubila jednog fana, ali to su te neke moje vjetrenjače. ti bojkoti i to. one of my things. isto tako bojkotujem C.Colu i nike i ostali ćifutland, ima godinama. i nikome ni štete ni koristi, osim meni sužen izbor hrane, odjeće i obuće.. ali to je, znate, one of my things. I'm a real complicated kid. I swear to God I am. You better never come across me. You would definitely regret it. I swear to God you would. It's just the way I are.

28.12.2016.

I'm hurting, more than evah... :/


Stariji postovi

Late night stupid decisions
<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031